mareskine opaske

Kad se osjećaj pretvori u konstantu, nastaje jedno jednolično stanje, ne bi to čak nazvala ni depresijom, jer mi depresija automatski podrazumijeva padanje, ovo je je više nesuvislo i neprepoznatljivo kontepliranje. To je otprilike to...čini mi se...valjda...
Kako najbliže opisati – recimo, imam veliku želju nešto napraviti i znam kako to napraviti i sve imam u glavi, ali ne ide, sviđa mi se skoz ta umrtvljenost, možda bolje (ne)sigurnost...ne znam...
Dakle koji bi bio lijek...neka dobra motivacija...neka...koja?
Onda dobijem osjećaj da sam zapravo trebala biti netko drugi, u nekom drugom vremenu, a to je čini mi se samo podsvjesno opravdanje za tu nesuvislu kontemplaciju, za životni hold...
Nemam dr.Phila, nemam kraj sebe Oprah, ni sociologe i etnologe i sve loge koji bi nešto znali o tome stanju reći , trebam nešto ili nekog pozitivnog ili nedavno odholdiranog da me trkne...

Prije: od 9mj do 12 mj, škola, onda praznici, veselim se, ali nakon tjedan dana je dosta, jer ti već svi u kući idu na živce, vičem u sebi, hoću društvo, pa dođe 1.mj,škola, pa uskrsni praznici, dobro dođu, kraj škole, pa 3.mj uživancije + raznorazni blagdani i praznici usput, ali i to ti je već preko glave jer ti i prijatelji i svi u kući idu na živce,dođem na faks, situacija je vrlo slična, samo što mi vrijeme od svih tih praznika se znatno stanjilo...osim ako se nekim čudom nije dogodilo da sam bila jaaako dobra i sama si produžila vrijeme Sada: a na poslu situacija je posve drukčija – sve ono vrijeme koje sam kukala i koje sam imala na raspolaganju, kao da su mali patuljci uzeli za sebe kako bi mogli imati više vremena za djeljenje poklona Djeda Mraza – nije mi ništa preostalo, nego skrušeno čekati (čitaj: vrištati do početka godišnjeg koji će proteći kao prvih mj dana na školskim praznicima – i sve nekako mislim da će doći vrijeme kad će odmor trajati kao onih preostalih mjesec i pol ,dva, lagano, čak pomalo i dosadno – možda je to vrijeme penzija hahahahah,bilo kak bilo, čekam 7.8, pola 5, da odzvoni zvono na školskom...aha, malo sam otišla u prošlost, dakle da dođe pola 5, da šef nekam šmugne i da odem kad se poklopi cager na cager i bilo bi još fanastično da me prilikom odlaska ne spopadne osjećaj krivnje, neka nostalgija i sjeta za ognjištem koje napuštam.....naaaaaaaaat i odlazim, oblačim kaput i odlazim da nakratko sve zaboravim, ostavljam sva komunikacijska sredstva i nosim svoga „ljubavnika“ koji će mi puštati odabrane hitove i pomoći mi da se osjećam onih zadnjih mjesec i pol,dva....divno...jedva čekam...

Imam par dnevnih rituala između ostalih koje me jako vesele, koje jedva čekam, kojima se veselim ko prase napoju, i koji me drže kad dođe sivo nebo...između tih par rituala mi je i čitanje blogova, od nekoliko blogera – kod nekih sam ostavljala komentare, kod nekih nisam, to sam si skomentirala u bradu jer mi je bilo jako glupo sad tu dijeliti svoje nešto, neki mi služe kao dobra tableta smijeha, neki opuštajuće, neki me potaknu na maštanje – kad upalim blog stranicu kao da se nađem sa svima na kavici i gdje je svatko od vas zadužen za popravak nekog dijela mene – poslije se super osjećam, kao da sam došla (pretpoooostavljam) sa neke „sajko“ terapije – vi ste moji terapeuti sivih stanica, elektrostimulacija i regeneracija....

Izdvojit ću samo neke koji su mi za sada jako dragi i čine moj mali svemir...

http://project365.blog.hr/ - otkrila sam ga sasvim slučajno i pokušavam ga pratiti skoro svaki dan

http://snoopyshist.blog.hr/ - kao kuharica, samo dobre stvari

http://www.pegy.blog.hr/ - mala kutijica mudrosti i razmišljanja, čitam je sigurno već 2,5 godine

http://ribafish.blog.hr/ - lud...mrak...presmiješan stvor, da ga nema, trebalo bi ga dati izmodelirati

http://bigblog.tportal.hr/andja/ - mada sad već off, bila mi je jako draga

http://siscijankaizantickesiscije.blog.hr/ - riječi iz prošlosti i spona sa mojim Siskom

Odnedavna i ovu avanturu:
www.bestjobben.com

Sigurno nečija adresa...
Meni do 01.06. nepoznato mjesto...no 01.06. negdje oko 22:30h uz lagani povjetarac, visoku travu koja se lelujala niz nasip, pokojeg „đogera“ i u društvu milijun mušica na klupi nedaleko od ulice IX.Južne obale, neznano mjesto postalo je središte svijeta, otok sreće...gdje je uletila mala kutijica u obliku crvenog šešira i priča o Joe Cockeru i stihovima iz pjesme „ You can leave your hat on“... čula sam „THE“ pitanje...iako sjedeći, noge su se odsjekle, počeli su bubnjevi u ušima, stampedo slonova prema središtu srca, žmarci po cijelom tijelu i velika skupina albatrosa u želucu je otpočela svoj let no pridružio se i pljusak vode na oči...izmjenjivao se smijeh...pa delirij...pljusak jei dalje bio dosta ustrajan i jak, pokušavala sam doći do zraka...je,trebala sam i disati...ali zrak mi je u tom trenutku trebao samo da kažem „DA“...tada kao da netko ogromno platno povukao s mene i lagano me zalijevo vodom, jedan vrlo specifičan i skroz natprirodan osjećaj me držao vrlo dugo...Sava mi se u tom trenutku učinila da je zastala, most je bio sjajniji, ja sam bila u bestežinskom stanju...sve moje zamisli od prije kako sam bila mlađa što ću i kako ću se osjećati , gdje će se to dogoditi, tog trenutka su otišle u Savu... Kod IX.južne obale...tamo kod broja 43...najdivnijem i najromantičnijem mjestu na svijetu...

yes...he was.....